Zlatko Kranjčar

Jedan od rijetkih koji je bio nogometaš i izbornik hrvatske reprezentacije. Svestran napadač, efikasan, dobar
tehničar odličnog pregleda igre, brz, dribler s velikim smislom za momčadsku igru.
Rođen je u Zagrebu 15. studenog 1956. godine. Nogometnu karijeru započinje u pionirima zagrebačkog Dinama
1966. godine. Dres seniorske momčadi modrih iz Maksimira nosi od 1973. do 1983. godine. U tom razdoblju osvajaju
prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1981./82. te jugoslavenski kup u sezonama 1980./81. i 1982./83.
Za Dinamo je odigrao 556 utakmica i postigao 256 zgoditaka.
Odlazi u Austriju i pristupa 1983. godine momčadi Rapida iz Beča osvojivši prvenstvo Austrije 1987. i 1988. godine
te kup Austrije 1984., 1985. i 1987. godine. S istom momčadi 1985. godine nastupa u finalu Kupa pobjednika
kupova. Dres Rapida nosi do 1990. godine. Ostaje u Austriji i igra za St. Polten do 1991. godine.
Kao nogometaš Dinama odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije od 1977. do 1983. godine 11 utakmica i postigao
3 zgoditka. Debitirao je u Bogoti 30. siječnja 1977. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Kolumbije
(1:0) ušavši u igru u 60. minuti utakmice umjesto Vladimra Petrovića. Od jugoslavenskog dresa oprostio se u Zagrebu
12. studenog 1983. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Francuske (0:0) izašavši u 64. minuti
kad ga je zamijenio Boban Božović, nogometaš Sarajeva.
Kao igrač St. Poltena za hrvatsku reprezentaciju 1990. godine odigrao je 2 utakmice, prvu povijesnu prijateljsku
protiv reprezentacije SAD-a u Zagrebu 17. listopada (2:1) te drugu i posljednju, također prijateljsku, protiv reprezentacije
Rumunjske u Rijeci 22. prosinca 1990. godine (2:0). Kao kapetan reprezentacije na obje utakmice postao je
prvi kapetan u povijesti nakon uspostave hrvatske samostalnosti.
Po završetku uspješne igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu nastavivši rad jednakom kvalitetom.
Trenersku karijeru započeo je u momčadi Wienerfeld iz Beča 1991. godine. Slijedi trenersko vodstvo prvoligaša
Austrije iz Klagenfurta od 1991. do 1992. godine. U Hrvatsku dolazi 1992. godine te preuzima treniranje Segeste
iz Siska koju vodi do 1994. godine. Zagrebačku Croatiju (Dinamo) trenira od 1994. do 1996. godine i osvaja duplu
krunu, prvenstvo i kup, u sezoni 1995./96. Poslije Croatije slijedi VÖEST iz Linza u Austriji od 1996. do 1997. godine,
kad preuzima Slaven iz Koprivnice, a nedugo potom ponovno Segestu iz Siska. Trener je Samobora od jeseni
1997. do veljače 1998. godine. Vraća se opet u Maksimir i vodi Croatiju od 1998. do 1999. godine. U sezoni 1997./98.
ponovno osvaja duplu krunu, prvenstvo i kup, te s klubom nastupa u Ligi prvaka.
Od 1999. do 2000. godine trenira El Masry iz Port Saida u Egiptu. Profesionalni put vraća ga blizu domovine i
u domovinu. Trener je Mure iz Murske Sobote u Sloveniji 2000. godine i Marsonije iz Slavonskog Broda 2001. godine.
Ostaje voditi domaće klubove: NK Zagreb u sezoni 2001./02. osvojivši prvu titulu državnog prvaka u povijesti,
NK Rijeku u sezoni 2002./03. i ponovno NK Zagreb od 2003. do 2004. godine.
Izbornik je A reprezentacije Hrvatske od 2004. do 2006. godine koju odvodi na Svjetsko prvenstvo 2006. godine
u Njemačkoj. Kormilo hrvatske reprezentacije napustio je 2007. godine i postao trener Croatije iz Sesveta. Iste
godine trenira momčad Al – Shaab iz Ujedinjenih Arapskih Emirata vrativši se ponovno trenerskom vodstvu Croatije
iz Sesveta 2009. godine. U bogatu trenersku karijeru ubrajaju se 2009. godine klubovi DAC 1904 Dunajska Streda
i Persepolis iz iranskog Teherana.
Izbornik je reprezentacije Crne Gore od 2010. do 2011. godine. Preuzima potom iranski Sepehana i osvaja
prvenstvo Irana u sezoni 2011./12.
Dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar za izuzetan doprinos u hrvatskom sportu 2005. godine.