Vladimir Beara

Za njega su mnogi reprezentativci, između ostalih Leo Lemešić i Frane Matošić, isticali: Vladimir Beara je najbolji
vratar što ga je svijet ikada imao.
Rođen je 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Sinja. U Hajduk dolazi 1946. godine. Poslije gledanja treninga
prve momčadi Hajduka prišao mu je Jozo Matošić i rekao: Mali, ajde stani na branku. Stao je. Mnogi su mu pucali,
a on se bacao na sve strane. Trener Lemešić ga je odmah pozvao da sutradan dođe na trening juniorske momčadi.
Za seniorsku momčad Hajduka počinje braniti 1947. godine. Već 1950. godine doživljava prvu veliku radost.
Hajduk osvaja prvu poslijeratnu titulu prvaka Jugoslavije. Sa svojim bijelima osvaja titule prvaka države 1952. godine
i u prvenstvenoj sezoni 1954./55. koja mu je bila zadnja na golu Hajduka. Odigrao je 308 utakmica.
Prelazi u Crvenu Zvezdu. Osvaja četiri titule prvaka države i sudjeluje u osvajanju dvaju nacionalnih kupova Jugoslavije.
U dresu Zvezde dobio je Žutu majicu Narodnog sporta kao najbolji nogometaš u sezoni 1959./60. Prvi put
u nogometnoj povijesti vratar je proglašen najboljim nogometašem.
Iz Crvene zvezde odlazi u Alemaniju iz Achena, a igračku karijeru završava u Viktoriji iz Kölna.
Doškolovavši se stječe diplomu visokog trenerskog stručnjaka u školi čuvenog njemačkog stručnjaka Seppa Herbergera
i počinje raditi kao trener. Preuzima treniranje njemačkog Freiburga u sezoni 1964./65. Odlazi u Nizozemsku
i trenira Sitardiju dvije godine. Vraća se u domovinu 1967. godine i godinu dana vodi Rijeku. Profesionalni put
ponovno ga odvodi u Njemačku, u Fortunu iz Kölna godinu dana. Kao prvi suradnik Slavku Luštici veliki Vladimir
sudjeluje u osvajanju Hajdukove titule prvaka države u prvenstvenoj sezoni 1970./71. Poslije šesnaest godina
čekanja Hajduk je ponovno postao državni prvak. Slijedi vodstvo Osijeka šest mjeseci i Troglava iz Livna šest
mjeseci. Postaje potom izbornik i trener državne reprezentacije Kameruna. Osvaja kup Afrike i dobiva odlikovanje
za postignute iznimne rezultate s reprezentacijom ove afričke zemlje. Po povratku iz Kameruna godinu dana trenira
Dinaru iz Knina. Kao trener vratara vraća se u Crvenu zvezdu. Priskače u pomoć i RNK-u Split. Završava karijeru
kao trener Bregalnice iz Štipa.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je od 1950. do 1959. godine 60 utakmica – 35 kao nogometaš Hajduka,
25 Crvene zvezde. Debitirao je u Beču 8. listopada 1950. godine u prijateljskoj utakmici protiv Austrije (2:7) na legendarnom
Prateru pred 70 000 gledatelja zamijenivši u 73. minuti na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića.
Postaje prvi vratar. Od reprezentativnog dresa oprostio se u Beogradu 11. listopada 1959. godine u prijateljskoj utakmici
protiv Mađarske (2:4).
Sudionik je triju svjetskih prvenstava: 1950. godine u Brazilu, 1954. godine u Švicarskoj i 1958. godine u Švedskoj.
Na Olimpijskim igrama 1952. godine u Helsinkiju osvojio je srebrnu medalju.
Najveće priznanje dobiva 21. listopada 1953. godine nastupivši s Vukasom, Zebecom i Čajkovskim za reprezentaciju
Fife protiv izabrane vrste Engleske. Tih zlatnih godina igračke karijere dostigao je svoj najveći domet i postao
naš prvi i jedini vratar koji je čuvao mrežu reprezentacije Europe.
Jednom je čuvao gol veteranske reprezentacije Svijeta, a jednom veteranske reprezentacije Europe.
Izvrstan vratar sa spektakularnim intervencijama i stilom igre privlačne pojave. Bio je u svakom pogledu elegantan
sa skokovima koji su osvajali ljepotom, izrazito elastičnim i munjevitim refleksima.
Počasnik je Kuće slave splitskog športa od 2007. godine. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao
ga je 2008. godine odličjem Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Nagradu za životno djelo Grada
Splita dobio je 2010. godine.
Slavni Ricardo Zamora, nekadašnji vratar reprezentacije Španjolske kojeg u sportskim krugovima smatraju jednim
od najboljih svjetskih vratara svih vremena, rekao je o njemu:
Vi ste Beara najbolji vratar na svijetu!

Vladimir Beara preminuo je 11. kolovoza 2014. godine.