Bernard Vukas

Jugoslavenski nogometni reprezentativac, napadač, graditelj igre, vrstan strijelac, nenadmašan dribler. Gledatelji
igre Bernarda Vukasa, popularnog Bajde, kažu da je to doista bio nogometni umjetnik.
Rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1927. godine. Velikan svjetskoga i hrvatskoga nogometa započinje karijeru odmah
po završetku osnovne škole 1938. godine u Zagrebu. U srednjoj školi ističe se među svojim vršnjacima kao talentiran
nogometaš. Igra među omladincima zagrebačke Concordije već 1940. godine. Rat 1941. godine prekida njegovo
nogometno napredovanje.
Po završetku rata ističe se kao kvalitetan igrač u zagrebačkim klubovima Amater i Zagreb. Hajdukovi stručnjaci
prepoznaju njegov velik talent i u dogovoru s roditeljima, budućeg nogometnog majstora, tad plavokosog mladića,
sele u grad pod Marjanom. Dresom i srcem od 1947. godine pripada Hajduku, brzo i uspješno napredujući.
Već 27. lipnja 1948. godine debitirao je u Beogradu za A reprezentaciju Jugoslavije protiv reprezentacije Albanije
u utakmici za Balkanski kup (0:0). Od reprezentacije se oprostio 18. svibnja 1957. godine nastupom protiv
Čehoslovačke u Bratislavi, u utakmici za Internacionalni kup dr. Gerea (0:1).
Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je kao nogometaš Hajduka od 1948. do 1957. godine 59 utakmica i postigao
23 zgoditka. Kao član nogometne reprezentacije osvajač je dviju srebrnih olimpijskih medalja, 1948. godine u
Londonu i 1952. godine u Helsinkiju. Nastupa na dva svjetska prvenstva 1950. godine u Brazilu i 1954. godine u
Švicarskoj. Treba istaći da je Bernard Vukas nastupio jednom za reprezentaciju Fife 1953. godine zajedno s Bearom,
Zebecom i Zlatkom Čajkovskim protiv Engleske u Londonu (4:4), a jednom za reprezentaciju Europe 1955. godine
protiv reprezentacije Velike Britanije u Belfastu kad je postigao je 3 zgoditka.
U dresu Hajduka odigrao je 615 utakmica i postigao 300 zgoditaka.
S Hajdukom osvaja 1950. i 1952. godine te u sezoni 1954./55. naslov prvaka Jugoslavije. Najbolji je strijelac
prvenstva s 20 postignutih zgoditaka 1955. godine.
Prvi je naš nogometaš koji kao profesionalac igra u inozemstvu. Za FC Bolognu igra od 1957. godine. U Hajduk
se vraća 1959. godine. Odlazi 1962. godine u Austriju i nastupa pet prvenstvenih sezona za klubove GAK (Grazer
Athletic Kluba) iz Graza, Austriju iz Klagenfurta i KSV iz Kapfenberga.
Ponovno dolazi u Hajduk, ali ovaj put kao tehnički direktor, odnosno trener. Istu dužnost potom obavlja kratko
vrijeme u NK-u Zagreb.
Za njegove suvremenike ostat će nezaboravne Bajdine majstorije i poštena igra na svakoj utakmici. Iako ga protivnici
na utakmicama nisu štedjeli, već su, naprotiv, protiv njega igrali opasno, zbog ozljede nije nikada otišao s terena.
Imao je snage i znanja uvijek izdržati do kraja. Kako se pak on ponašao prema drugima govori podatak da nikada
nije bio isključen iz igre. Pravi uzor u časnom i dostojanstvenom ponašanju uključujući i ljubav prema domovini
i dresu Hajduka. Velik igrač i najveći igrač Hajduka svih vremena.
Nositelj je brojnih sportskih priznanja, među ostalima za najboljeg hrvatskog sportaša 20. stoljeća u anketi
Večernjega lista, Žute majice Narodnog sporta za najboljeg nogometaša prvenstvene sezone 1952./53., za najboljeg
sportaša Dalmacije u anketi Slobodne Dalmacije 1955. godine te za najboljeg sportaša Jugoslavije 1955. i 1956. godine
u anketi Narodnog sporta. Dobitnik je Zlatne značke Hajduka s briljantom i Zlatne kapetanske trake, najvećih
Hajdukovih priznanja. Hrvatski nogometni savez proglasio ga je 2004. godine najboljim hrvatskim nogometašem
stoljeća. Posebno odlikovanje Stoljetni red časti dobio je od Fife 2005. godine. Počasnik je Kuće slave splitskog
športa od 2007. godine.
Umro je u Zagrebu 4. travnja 1983. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Po njemu je u Splitu nazvana jedna ulica.