Ivica Šurjak

Jugoslavenski nogometni reprezentativac. Nezaboravni napadač, hitronogo lijevo krilo, prava noćna mora za obrambene
igrače, ljubimac publike i igrač čija je popularnost u to vrijeme prelazila okvire nogometa. Uživao je
slavu i popularnost kakva se rijetko susreće, ne samo među navijačima Hajduka nego diljem cijele bivše države,
gdje su Šuru uvažavali zbog njegova maestralnog znanja.
Rođen je u Splitu 23. ožujka 1953. godine. Započinje kao pionir 1964. godine udarajući balun oko legendarne
murve u dvorištu stare barake. Za prvi tim Hajduka debitirao je 3. listopada 1971. godine u prvenstvenom derbiju s
beogradskim Partizanom postigavši pobjedonosni drugi zgoditak i najavivši, na najbolji mogući način, svoj raskošni
talent i izuzetne igračke kvalitete. Za Hajduk je odigrao 504 utakmice i postigao 141 zgoditak.
Kad su bijeli postali prvaci u sezoni 1970./71., s nepunih osamnaest godina već je nastupao na prijateljskim
utakmicama. Član je velikog šampionskog Hajduka 70-ih godina 20 st. koji je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije
u sezonama 1973./74., 1974./75., 1978./79., pet Titovih pehara za osvojeni kup Jugoslavije 1972., 1973. i 1974. godine
te u sezonama 1975./76. i 1976./77. U anketi Večernjeg lista 1976. godine i beogradskog Eha 1977. godine proglašen
je za najboljeg nogometaša Jugoslavije.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je od 1973. do 1982. godine 54 utakmice – 47 kao nogometaš Hajduka, 7
francuskog Paris S.G. – i postigao 11 zgoditaka. Debitirao je u Zagrebu 21. listopada 1973. godine u kvalifikacijskoj
utakmici za svjetsko prvenstvo protiv Španjolske (0:0), a oprostio se na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 28. lipnja
1982. godine u Saragozi protiv reprezentacije Hondurasa (1:0).
Nastupio je na dva svjetska prvenstva 1974. godine u SR Njemačkoj i 1982. godine u Španjolskoj predvodivši s
kapetanskom trakom oko ruke plave. Igrao je na završnici Europskog prvenstva 1976. godine u Zagrebu i Beogradu.
Odigrao je jednu utakmicu za reprezentaciju Europe 1981. godine protiv reprezentacije Čehoslovačke.
Od Hajdukovog bijelog dresa oprostio se 1981. godine prešavši u francuski Paris S. G. Postigavši 16 zgoditaka
i donijevši te sjajne sezone pariškom klubu prvi trofej francuskoga kupa poslije trideset godina prelazi u talijanski
Udinese 1982. godine. Dvije sezone igra u Italiji sa sjajnim Brazilcem Zicom. U španjolski Real iz Zaragoze, zadnji
klub njegove bogate i uspješne karijere, prelazi 1985. godine. Prilično rano, već u 32. godini, odlučuje završiti s nogometom
poslije ozljede i dvije teške operacije koljena. Oporavivši se igrao je dvije godine mali nogomet u Americi
za LA Lazerse, klub iz Los Angelesa.
O razdoblju provedenom u bijelom dresu rado ističe: Tad su svi imali respekt prema Hajduku jer je momčad,
koju je vodio Tomislav Ivić, gazila sve pred sobom. Za prostore ondašnje države bili smo prava “kaznena ekspedicija”.
Bila je to velika momčad. U ono vrijeme u Jugoslaviji nije bilo lako otići u Sarajevo, Kragujevac, Niš ili Beograd
i vratiti se s pobjedom. Bili smo prava klapa, poznavali se u dušu. Imali smo dobro organiziran klub i pravog trenera.
I europski klubovi su nas respektirali. Igrati na Starom placu bila je naša velika prednost. Protivničkim igračima
su klecala koljena kad bi se našli usred paklene atmosfere gdje ti je navijač gotovo za vratom i nemaš gdje pobjeći.
Po završetku igračke karijere ostaje dugo izvan nogometa. Godine 1998. postaje sportski direktor Hajduka
obnašajući funkciju do 2003. godine. Za njegova direktorskog vodstva bijeli su osvojili kup u sezoni 1999./2000. i
naslov prvaka Hrvatske u sezoni 2000./01. Kratko 2007. godine obnaša dužnost glavnog menadžera Hajduka, a od
svibnja 2007. do svibnja 2008. godine je stručni suradnik. Od kolovoza 2009. do lipnja 2010. godine član je uprave
HNK-a Hajduk, zadužen za struku.
Zbog iskazanih i dokazanih igračkih i kapetanskih vrijednosti u klupskim i reprezentativnim igrama i uspjesima
te ponajviše zbog uvijek uzornoga ponašanja i držanja na terenu i izvan njega ostao je neobično cijenjen,
poštovan i voljen od nogometne publike diljem bivše države. Uz brojne vrline – skromnost i viteštvo, fair-play i
poštivanje svakog protivnika, staloženost i borbenost – na zelenom polju imao je izražen stav da se istinska radost
ostvarenih pobjeda može u punom sjaju doživjeti jedino nakon poštene i prave sportske borbe.
Dobitnik je Hajdukovog priznanja Zlatne kapetanske trake.