Slaven Bilić

Što u uvodu napisati za ovog velikog nogometaša i čovjeka, nego samo da je Slaven Bilić bio u pravom smislu
nogometni intelektualac. Ne samo zato što je diplomirani pravnik, nego što ima vrline pravog intelektualca.
Tako se ponašao na terenu i van njega. Prema igri se odnosio dostojanstveno, ozbiljno, krajnje profesionalno,
stoga ni ne čudi velika nogometna karijera koju je ostvario.
Slaven Bilić rođen je u Splitu 11. rujna 1968. godine. Bio je obrambeni igrač, hrvatski nogometni reprezentativac.
Djetinjstvo je Slaven proveo naganjajući loptu u svom kvartu s ostalim klincima, ali je za razliku od većine svoje
obveze uvijek i na vrijeme izvršavao. Na ozbiljno treniranje nogometa odlučio se 1978. godine zajedno s još nekoliko
dječaka iz kvarta, među kojima je bio i Ivo Cuzzi, njegov najbolji prijatelj. Otišli su kao desetogodišnjaci u Hajduk
gdje im je isprva trener bio Sergije Krešić, a potom Ivica Matković i drugi.
Nije bilo lako probiti se u seniorsku momčad po okončanju staža u mlađim uzrastima, a Slavenu je odmah bilo
jasno kako nema koristi od sjedenja na klupi. Iako je bio kapetan juniorske momčadi, trebalo se izboriti za minutažu
igranja na utakmicama. Nije bilo druge do potražiti drugu sredinu u kojoj se može dokazati. Odlazi na posudbu,
najprije šest mjeseci u Primorac iz Stobreča, potom također na šest mjeseci u NK Šibenik. U Hajduk se vraća 1988.
godine i ostaje narednih pet godina. Za to vrijeme s Hajdukom osvaja posljednji kup Jugoslavije u sezoni 1990./91.,
prvenstvo Hrvatske 1992. te hrvatski kup u sezoni 1992./93. godine. Od 1993. do 1995. godine Slaven Bilić igra za
njemački Karlshrue gdje je jedno vrijeme i kapetan momčadi. Krasile su ga borbenost i ustrajnost. Bio je uspješan u
borbi jedan na jedan, moglo bi se reći da je bio neprelazan. Imao je vrlo precizno dugo dodavanje.
U siječnju 1996. godine odlazi u engleski West Ham gdje ostaje do lipnja 1997. godine. Zatim prelazi u engleski
Everton gdje nastupa od 1997. do 1999. godine. U to doba bio je najbolje plaćeni obrambeni igrač na svijetu. Godine
2000. vraća se u Hrvatsku i tada Hajduk sa Slavenom Bilićem kao kapetanom momčadi, osvaja hrvatski kup u sezoni
1999./2000. Na početku Hajdukove šampionske sezone 2000./01. Bilić je neprikosnoveni vođa obrane, međutim
ozljede su ga natjerale da u kolovozu 2000. godine završi s aktivnim igranjem.
Za Hajduk je odigrao 204 utakmice i postigao 25 golova.
Treba naglasiti da je Slaven Bilić u anketi riječkog Novog lista 1997. godine proglašen najboljim sportašem
Hrvatske, a iste su ga godine Sportske novosti proglasile najboljim nogometašem Hrvatske.
Nastupi u državnoj reprezentaciji čine posebno, a možda i najznačajnije poglavlje u Bilićevu nogometnom
životu. Bio je jedan od najistaknutijih igrača vatrenih, one hrvatske reprezentacije koja je osvojila brončanu medalju
na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj. Kada je riječ o reprezentaciji Bilić je nastupio i dvije godine ranije
na Europskom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj.
Za hrvatsku reprezentaciju od 1992. do 1999. godine Slaven Bilić odigrao je 44 utakmice i postigao 3 zgoditka.
Dres s državnim grbom nosio je 14 puta kao nogometaš Evertona, 4 puta Hajduka, 12 puta Karlshruera i 14 puta
West Hama. Za A reprezentaciju debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv Australije u Melburneu 5. srpnja 1992.
godine (0:1), a od reprezentativnog se dresa oprostio 4. listopada 1999. godine u Zagrebu protiv Irske (1:0) u kvalifikacijskoj
utakmici za europsko prvenstvo.
Slaven Bilić bio je godinama okosnica vatrenih i kaže da mu je bilo pravo zadovoljstvo igrati s velikanima
hrvatskog i svjetskog nogometa kao što su bili: Bokšić, Boban, Šuker, Štimac, Jarni, Asanović... Međutim, i njega
ubrajamo u velikane jer i on spada u sam vrh hrvatskog nogometa, a nesporno je jedno razdoblje kao najbolje
plaćeni obrambeni igrač na svijetu bio i u samom vrhu svjetskog nogometa.
Oprostivši se od aktivnog igranja ostao je, jasno, uz svoj Hajduk. U sezoni 2001./02. bio je trener seniorske
momčadi, a bio je i član Upravnog odbora kluba. Od kolovoza 2004. do srpnja 2006. godine izbornik je hrvatskih
reprezentacija U-20 i U-21. Dana 25. srpnja 2006. godine doživljava veliku čast koju želi svaki hrvatski nogometni
trener. Postaje izbornik A reprezentacije Hrvatske koju kao prvu u skupini ispred Engleske i Rusije odvodi na Europsko
prvenstvo 2008. godine u Austriji i Švicarskoj. Iz tih kvalifikacija istićemo pobjedu nad Engleskom na Wembleyju
21. studenog 2007. godine (3:2).
Odveo je Hrvatsku i na Europsko prvenstvo što se 2012. godine igralo u Poljskoj i Ukrajini. Od srpnja 2012.
godine trener je ruskog prvoligaša Lokomotiv iz Moskve. Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za sport Franjo
Bučar i to 1998. godine kao član brončane reprezentacije iz Francuske i 2008. godine za postignute rezultate sa
državnom reprezentacijom.
Godine 2007. proglašen je drugim najboljim izbornikom svijeta.