Zid slavnih

Zid slavnih
Saznajte sve o povijesti Hrvatskog nogometnog saveza i upoznajte se s uspjesima i zaslužnim pojedincima hrvatskog nogometa.

Stasiti Runovićanin oličenje je sportaša koji se do vrhunca uzdigao radom, disciplinom i profesionalnošću. Pojam
obrane, čvrstoga čeličnog momka, borca bez straha i mane. Jugoslavenski nogometni reprezentativac,
igrao je na svim pozicijama u obrani.
Rodio se 11. prosinca 1949. godine u Runovićima. Nogometom se počeo baviti u lokalnom Mračaju. Prvi put
službeno je zaigrao za matični klub 1965. godine kao centarfor pred domaćom publikom protiv sinjskog Tekstilca u
kup utakmici. Domaćini su pobijedili 2:0.
Dvije godine poslije, 3. prosinca 1967. godine, debitirao je za Hajduk. Splićani su igrali protiv Radničkog iz Niša.
Izdržao je samo pola sata. Prevelika trema učinila je svoje.
Stasao je uz trenera Dušana Nenkovića, a puno mu je pomogao Ante Biće Mladinić. Od prvih nesigurnih koraka
i zvižduka došao je do uzvika - Iko, Ikane!
S Hajdukom osvaja tri naslova državnog prvaka u sezonama 1970./71., 1973./74., 1974./75. i četiri kupa 1972.,
1973., 1974. godine i u sezoni 1975./76. Za bijele je ukupno odigrao 402 utakmice postigavši 58 zgoditaka. Najdraži
mu je svakako nezaboravan zgoditak Partizanu u Beogradu, odlučujući za 4:3, za osvajanje prvenstva 1971. godine
i za radost što je naslov prvaka poslije šesnaest godina ponovno došao u Split.
U reprezentaciji Jugoslavije igrao je od 1973. do 1981. godine. Prvi put nastupio je u Beogradu 26. rujna 1973. godine
u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske (1:1). Do kraja karijere u dresu reprezentacije odigrao je 36 utakmica
- 28 kao nogometaš Hajduka, 5 Hamburgera SV, 3 američkog Cosmosa. Od reprezentativnog dresa oprostio se 29.
prosinca 1981. godine u kvalifikacijskoj utakmici za svjetsko prvenstvo protiv Grčke u Ateni (2:1). Za A reprezentaciju
postigao je 2 zgoditka.
Dvije godine poslije debija u reprezentaciji Ivan Buljan 1975. godine postaje kapetan državnog tima, što nije bio
u svom klubu. Do tada je to bila rijetkost. Nastupio je na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj 1974. godine i na
završnici Europskog prvenstva 1976. godine u Zagrebu i Beogradu.
U anketi čitatelja Slobodne Dalmacije proglašen je za najboljeg sportaša Dalmacije 1975. godine. Iste godine
Večernji list proglašava ga najboljim nogometašem Jugoslavije.
Hajdukov dres prestaje nositi 1976. godine. Prelazi u njemački Hamburger Sport Verain i ostaje do 1981. godine.
U tom razdoblju s Hamburgerom postaje prvak SR Njemačke 1979. godine i sudionik finala Kupa prvaka 1980. godine.
Iz kluba odlazi1981. godine i postaje nogometaš Cosmosa u kojem 1983. godine završava igračku karijeru.
Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, točnije od 1990. do 1996. godine, okušao se kao sportski direktor
Hajduka. Međutim, zov terena ga privlači na trenersku klupu Hajduka. Trenersku dužnost obavlja u sezoni 1996./97.
Trener je prvoligaša Šibenika 1999. godine. Odlazi u Katar i trenira momčad Al Wakrahu. U Kuvajtu trenira Al
Salmyju, u Tunisu ekipu L Etoil Sousseu, a 2001. godine slovenskog prvoligaša Primorje. U svoj Imotski vraća se
2002. godine i vodi tamošnjeg drugoligaša. Jedno vrijeme 2005. godine bio je trener trećeligaša Trogira. Početkom
2007. godine šef je škole nogometa u klubu Foolad Mobareke Sepehan u Iranu. Slijedi povratak u Hajduk gdje od
lipnja 2008. do listopada 2009. godine ponovno obavlja dužnost sportskog direktora.
Kako sam Buljan kaže: Svaka čast svim klubovima u kojima sam igrao, ali Hajduk i bijeli dres jedinstveni su. U
Hajduk je bio ludo zaljubljen još kao dijete, a imao je sreću nositi dres, kako kaže, najdražeg mu kluba na svitu, što
mnogima ostaje nedosanjani san.
Uz iznimnu trenersku pojavu Tomislava Ivića posebno ističe pokojnog legendarnog Antu Biću Mladinića koji
je, kaže, bio veliki trener. Za njega je bio posebno emotivno vezan. Kad je kao dijete došao iz Mračaja u veliki grad,
Mladinić je vjerovao u njega, gurao ga, pomagao mu.
Ivan Buljan tipičan je primjer nogometaša koji je samo svojim radom i upornošću napravio veliku nogometnu
karijeru. Od anonimnog dječaka iz Runovića dospio je do kapetana državne reprezentacije i svojim primjerom pokazao
kako su volja i upornost presudni u želji da se uspije u nogometnom svijetu.